mp-facebook2 youtube
Baner
Baner
Hrvoje Ivančić: Na putu do smisla...
Četvrtak, 24 Svibanj 2012 15:08
120524_Hrvoje-Ivancic_thmbHrvoje Ivančić. Dvadesetidevetogodišnji putopisac rodom iz srca Hrvatskog Zagorja, iz Zaboka, jedan je od najpoznatijih hrvatskih putnika, fotografa, snimatelja, odnosno „pod zajedničkim nazivnikom" - putopisaca. Surađuje s brojnim eminentnim medijskim kućama, a s ponosom možemo reći da je na tom popisu od svibnja 2012. godine i naš portal Moja Putovanja. Početi se, kažu, treba od početka, pa stoga, za one vjerujemo malobrojne koji ne znaju – tko je Hrvoje Ivančić?

- Tko sam? Hm, interesantno pitanje. Siguran sam da mnogi imaju zanimljivije biografije od moje. Vjerujem da je u njima puno više datuma i događaja nego u mojem skromnom životopisu. Ono što mi je zajedničko sa svima je rođenje. Meni se dogodilo 1983. u malenom mjestu sjeverno od Zagreba, Zaboku. Za znatiželjne ću reći da sam rođen u znaku Vodenjaka. Neki kažu da to ima puno veze s čovjekovim životnim putom. Kasnije se razvilo jedno sasvim tipično djetinjstvo. Učenici moje generacije bili su posljednji pioniri. Još se danas sjećam kako smo se natjecali tko će bolje otpjevati himnu „Hej Slaveni". Sasvim neobično sa sedmogodišnjaka, rekli bi, no takvo je bilo vrijeme. Nisam ga razumio – za sebe je i svoje rane dane života u autobiografskom izlaganju na vlastitoj internetskoj stranici rekao Hrvoje, u istom je stilu i nastavio.

- U Hrvatskoj je započeo rat. Niti to nisam razumio, ali medijska propaganda bila je toliko jaka da sam počeo shvaćati kako je to normalno. Naravno, to nije bilo normalno. Do nas su dolazili brojni prognanici i izbjeglice, ali ipak se nekako živjelo. Nisam shvaćao podjele i razdore i već tad sam maštao o dalekim i skrivenim kutovima svijeta i o divljim ljudima i rijekama. Volio sam filmove o Indiani Jonesu.

Ponešto i o školovanju...

- Bježanje s dosadnih satova fizike i kemije, prepisivanje zadaće iz matematike, prve cigarete, prvo pivo, prvo ljubljenje, prvi seks. Sve sam to prošao. Radio sam uvijek po svom i mnogima se to nije svidjelo. U gimnaziji sam bio loš učenik, no kad sam upisao studij povijesti prosjek ocjena mi se udvostručio. Zašto? Zato jer sam to htio, a povijest mi je još uvijek velika ljubav.

Na studiju se – kako kaže – sve otpetljalo.

- Po završetku fakulteta posvetio sam se svojoj najvećoj ljubavi – putovanjima. Krenuo sam na ekspedicije, neke sam i organizirao sam. Pojedini projekti su: "Čamcem od Zagreba do Crnog mora"; "Istraživanje sirijske pustinje"; "Pleme Kalash – potomci Aleksandra Makedonskog". Kupio sam fotoaparat i usporedno s tim bacio se u spisateljske vode. Na stotine fotografija i na desetke reportaža objavio sam u eminentnim tiskovinama poput "Drva znanja", "Obzora", "Playboya" i na brojnim internet portalima. Suradnikom sam više TV postaja. Fotografije s brojnih putovanja izložene su bile u nekim od najvećih izložbenih prostora u Hrvatskoj. Neki od naslova izložbi su „Put za Kathmandu" i „Afričke priče." Održao sam i brojna predavanja u knjižnicama, pučkim učilištima, multimedijalnim dvoranama. Cilj je upoznati stanovništvo s dalekim i raznovrsnim kulturama i narodima i pružiti im iskustvo iz prve ruke. Godine 2011. postao sam suradnikom i kolumnistom tjednika "Forum", a izašao mi je i putopisni roman "Dunavski blues". Uglavnom, to bi bilo to.

I za kraj...

- Putovanja i konstantno kretanje i dalje su moj životni stil. Osjećam da bih bez putovanja jednostavno uvenuo. Kad sam se prvi put, pred dosta godina, sam otisnuo u bijeli svijet bio sam pomalo prestrašen i izgubljen. Krenuo sam kopnom od Hrvatske do Nepala i putovao sam punih šest mjeseci. Na tom putovanju kao da sam se preporodio i postao ovisan. Ovisan o kretanju, naravno. Od tad pa sve do danas to je moj životni stil kojeg ne mislim mijenjati. Čim sam predugo na jednom mjestu, puštam korijene, a to me strašno škaklja po tabanima i jednostavno moram krenuti dalje.

(izvod iz biografije objavljene na službenoj internetskoj stranici www.hrvojeivancic.com)